Install Theme

Povjerenje djeci

Poznajem neku djecu. Neku nikada nisam uspjela upoznati. Ponekada mi dođe žao što nekoga tko bi mi trebao biti blizak nisam upoznala. Ne mislim da je to ičija krivica, jednostavno nekoga nikada ne upoznaš, koliko god vremena s njim/njom proveo. Neke upoznaš još izdaleka, dok ti dolaze u susret, i siguran si već onda da će promijeniti tvoj život. Ako ne čitav, onda sigurno neke važne dijelove života.

Read More

Zagrljaja nikada dosta

Nošenje djece prirodna je potreba roditelja. Blizina voljene osobe i zagrljaj esencijalna su potreba svih nas, koliko god veliki ili mali bili. Zagrljaja i blizine nikada nije dosta i to je divna stvar od koje ne treba bježati. Pogotovo kada se radi o malenom biću kao što je vaša beba. No biti zagrljen s nekim tko može stajati na svoje dvije noge i biti zagrljen s nemoćnom mrvicom poput bebe posve su dva drugačija zagrljaja ako pitamo naše tijelo.

Iako jedno novorođenče, odnosno mala beba nema više od 5-6 kilograma, ti kilogrami iz dana u dan se povećavaju i roditeljskom zagrljaju predstavljaju teret kao da nose malog slonića, a ne ljudsku bebu. A oboje volite biti blizu i zagrljeni, te su ti trenutci vrlo često najdivniji i najmirniji trenutci. I onda smo jako sretni što imamo PixieKid©.

What should I do?

There’s something he and I have. Sort of understanding and attachment one to another , that is difficult to understand observing sideways. He is not little at all, though his age is forcing him to be. He struggles with that force, so his interpretation of it is ever so tiresome. Not to me. He and I are second to all the first before us. His unspeakably pure blue eyes are excessively similar to the dark ones I have, probably because they see the same way. Because they are always looking second before first. And sometimes I feel so guilty, for the closeness of our two beings, for I resist my common sense as his guardian in the school of life, and against all my spirit urging, I encourage him to adopt his heart to the first ones, absolutely convinced that there is where he will never belong.

What should I do? What should I do, I keep asking myself, sometimes spontaneously out loud. And my dark eyes then drop his tears, pretending they are not lost. I would weep those lost tears, so they die a million times on my cheeks, rather than see them gather under his eye. But what should I do?

 

Kitchening - a parenting kitchen time

image

I’m a vegetarian. My three boys are not. Neither is our dog. Never the less, I love to cook for them. Never the less, they like to cook for me. And all around, we all spend a lot of time in our kitchen. Kitchening.  Most of my girlfriends are not as lucky to have their hubbys , heaven forbid kids, taking care of the daily meals, so it is my presumption they are kitchening a lot more than I do. 

Read More

She would have loved me before

Once, a long long time ago, maybe a lives before this one…before I knew how the clouds are made and why is the sea blue…Before, way before that I almost don’t remember when…Before, so missed like it was gone yesterday.

Read More

Sve se može kad se hoće

image

Zapravo, sve se može kad se ima PixieKid Mei tai nosiljka. Poznajem tri vile. Baš sam im, onako, prijateljica, iako sama nisam vila. Te tri vile, jedna drugoj su uho do uha, a duh svake od njih vrtoglavo se vrti na cirkuskom vrtuljku urličući veselje bez reda i odabranog trenutka. Njihova je sloboda brižna. Njihove male ručice i otvoreni umovi posve nesvjesno i sasvim nevino kroje svemire u kojima se igraju. I njihova igra ne prestaje nikada.

Ja sam odrasla. Došlo mi je vrijeme da takva budem, pa sam većinu vremena odrasla. Odrasla u računima, odrasla na poslovnim sastancima, odgovorna i ozbiljna u naizgled nerješivim problemima, ponekad i odrasla u ljubavi i strogoći. U redu odraslih stojim prečesto ispod neonskih reflektorica koje mi u odbljesku staklenih vrata, koja savjesnim redom imaju polijepljene obavijesti otisnute na A4 papiru Times New Roman fontom, daju tu proziruću presliku odrasle žene kojoj iznad ušiju kosa zaboravlja pigment, a bore utješno zove smijalicama. Ali kada ne gledam tamo, kada okrenem leđa odbljesku, sasvim sigurno znam da je lažan. Jer sigurno se taj odbljesak vrti na vrtuljku dok ne gledam, pa se pravi ozbiljan kada provirim.

Kako znam? To rade i moje vile. Prave se odraslima s vremena na vrijeme, a ja se pravim djetetom s vremena na vrijeme, pa se nađemo na pola puta. I na tih pola puta…ma znate. Sigurno ste bili tamo. Tamo gdje je sloboda brižna. Gdje naučiš o životu više nego da si ih proživio stotinu.

Read More